croată
Godine 1542. mlada žena Marguerite de La Rocque prati svog skrbnika na jednoj od prvih francuskih kolonijalnih ekspedicija u Novi svijet. Nakon seksualnog skandala na brodu biva kažnjena i napuštena na nenaseljenom otoku u sjevernom Atlantikusuočava s divljim životinjama i vremenskim (ne)prilikama, preživljavajući unatoč svim izgledima. Stoljećima poslije, suvremena spisateljica nailazi na legendu o Ženi Medvjedu i postaje opsjednuta njome, neprestano razmišljajući o mradnoći i ženi s puškom odjevenoj u životinjsku kožu. Pristupajući Marguerite na jedini način koji zna – pisanjem – autorica postaje svjesna vlastitog procesa pisanja: i kao štita od svijeta u kojem živi i kao načina razumijevatog. Autoričin život postupno se isprepliće s Margueriteinim, koliko književnom figurom toliko i plodom njezine vlastite mašte. Što više kopa po povijesnim arhivima, to nesigurnija postaje u to tko je zapravo Marguerite bila, kao i u vle da piše o njoj. Napisana esejističkim stilom u duhu Marguerite Duras, Žena Medvjed meditacija je o ženskom iskustvu i činu pisanja te priča o preživljavanju – Margueriteina i spisateljičina. Karolina Ramqvist promišlja o tom biti žena koja piše, kao i o tome što je priča i tko je ima pravo ispričati, omogućujući nam istovremeno da sami sudjelujemo u njezinu stvaranju. Pisanje je ovisnost. Toliko sam puta pročitala tu rečenicu, no tek je sada shvaćam. e bilo izlaz iz svake krize, kako velike tako i male, mamilo me da otkoraknem svaki put kad bih naišla na poteškoću, tako da je nikad ne bih morala riješiti već se samo predati tekstu. Moje je postojanje ovisilo o onoj jarkoj bijeloj svjetlosti kse može podići iz stranice, no i o saznanju da nikad ne moram sudjelovati, da ne moram egzistirati pod istim groznim uvjetima kao svi drugi ljudi, jer mi, dok god imam pisanje, nitko drugi nikad neće trebati u životu.
