croată
Dvadeset noći i jutara na rubovima horizonta Gordana Benić u Zemlji nultoj poezijom nam približava vremenske i prostorne udaljenosti. U geometrijskoj kompoziciji njezin je rukopis i ovoga puta precizan, oštar poput magnetske igle koja otkriva pupove mirisa i boja, odašilje otkucaje i komunicira s nevidljivim. Rekvizitarij je motiva mitski, kozmički, ali i topao, prokrvljen. Toplokrvna bića, cvatovi, mirisi i boje, pospremljeni u hermetičke kapsule, dinamikom stihova bivaju lansirani u putanje koje moć poezije podižu u nove perspektive. Prizemljeno u zemaljska isparavanja, astralno dobiva novo značenje. Logikom sna, mita, rojevi motiva bivaju razmješteni u iznenađujuće spojeve. Poezija Gordane Benić to oduvijek čini: spaja udaljeno, čak nemoguće, nespoznatljivo daleko, hladno i nebesko s mandalama gradova, botaničkih vrtova, pustinja i zemaljskih utvrda. Kako to čini? Lako. Usuđuje se uvesti levitaciju u stih, poeziju u zagrljaj nevjerojatnoga. U Zemlji nultoj obilno dodaje još jedan začin, osjećaje. Govori o tuzi, radosti, tjeskobi i zemaljskoj čežnji. Vrhunska poezija uvijek je čin hrabrosti. Nema kolebanja između svjetova. Putovanje je izvjesno. Nitko u našem pjesništvu ne vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom se priroda obnavlja. U Zemlji nultoj dinamika stihova sugerira otvaranje novim značenjima, pa se čini da smo cijelu zbirku razgranali u istome trenu i prostrli je kao sag antena, travki, prašnika kojima bismo gledali zvijezde. Sugestivna, vibrantna, poezija poput tibetanskih gongova u nama radi na unutarnjem razmještaju kozmičkih strujanja. Staša Aras
